Unsupported Screen Size: The viewport size is too small for the theme to render properly.

Plava grobnica Crnogorskih dobrovoljaca kod Medove !!!!!!!

Plava grobnica Crnogorskih dobrovoljaca kod Medove !!!!!!!

Mišo Drašković: STRADANjE CRNOGORSKIH DOBROVOLjACA NA BADNjI DAN 1916.

 

Petar Grubač iz Kočana kod Nikšića bio je potonji preživjeli patriota iz brodoloma u medovskoj luci, kada je od pet četa crnogorskih dobrovoljaca iz Amerike preživjelo njih 164.

Plavi pokrov pod Medovom

Kažem ti, bilo nas je pet četa, a danas od tih pet četa, od više od 500 vojnika, ostadoh ja jedini, potonji. Živim dobro, ali mi nije lako”…


Ove riječi podavno je izgovorio Petar Grubač, potonji preživjeli crnogorski dobrovoljac iz brodoloma u medovskoj luci na Badnji dan 1916. godine. Petar Grubač, dični starina iz Kočana kod Nikšića, odavno se preselio u pamćenje. Piscu ovih redova Petar je ispričao priču o „krvavom Badnjem danu pod Medovom”.

– Bilo je to davno, bio sam mlad, a zlo se lako ne zaboravlja, pričao je starina. Kao i većina Crnogoraca u ono vrijeme, i ja sam za korom hljeba, 1913, otišao u Ameriku. Tamo sam radio svakojake naporne poslove. Najviše smo kopali kanale i izvodili razne zemljane radove. Radio sam u državi Teksas, pa u Kaliforniji, a potom u Los Anđelesu. Negdje, čini mi se u julu 1915, došli su u Ameriku predstavnici ondašnje crnogorske vlade Savo Đurašković i Jovan Matanović. Tražili su dobrovoljce da se bore za slobodu svog zavičaja. Pročitali su nam poziv kralja Nikole koji je, čini mi se, glasio ovako:
„U ime njegovog veličanstva kralja i gospodara Crne Gore, pozivam moje Crnogorce i sve ostale rodoljube, koji misle na slobodu južnih Slovena… Koji mi se Crnogorac na ovaj poziv ne odazove, kasnije neće imati mjesta u domovini…
Nikola svojeručno”…

Iz raznih mjesta Amerike, nas preko 700 dobrovoljaca, kazivao je Petar, u julu 1915, okupili smo se u kanadskom gradu Tri Riveru. Među nama je bilo Hercegovaca, Ličana i jedan Rus, mislim da se zvao Ivan. Bio je barjaktar našeg dobrovoljačkog bataljona. U ovom kanadskom gradu zadržali smo se tri i po mjeseca i tu smo učili ratne vještine… Poslije završene obuke, jedan broj naših ljudi ostao je u Kanadi i Americi, a nas 520 dobrovoljaca ukrcali smo se u engleski brod i zaplovili okeanom prema našoj miloj domovini. Nakon višednevnog putovanja stigli smo u Napulj i odatle do Brindizija nastavili željeznicom. Tu smo se odmarali tri dana, a onda smo putovali prema otadžbini nastavili italijanskim trgovačkim brodom „Brindizi”.
– To se ukratko ne može opisati, jedva očekujemo trenutak da se iskrcamo na našu obalu, a putovanje se oteglo kao vječno. Na brodu je vladalo pravo veselje. Orila se pjesma: „Oj svijetla majska zoro”! Kad sam iz daleka ugledao naše i albanske planine, grudi su mi se nadimale nekom milinom, a srce je igralo od radosti…
Bilo je to izjutra, na Badnji dan, 6. januara 1916. godine. Mislim da je to bio i dvadeseti dan našeg putovanja. Obala nije bila daleko možda 10 – 12 milja. Odjedanput odjeknula je snažna eksplozija. Brod se zaljuljao i počeo da tone. Stajao sam na kraju palube i držeći se za jednu cijev, u prvi mah, nijesam shvatio da je brod miniran. Umjesto pjesme i veselja, na brodu je nastala panika. Italijanski mornari su prvi skočili u vodu, pa za njima i mi, koji smo znali plivati. Brod je brzo tonuo. Na njemu se čuo prasak revolvera: to su se naši dobrovoljci ubijali, odabirali su lakšu smrt jer nijesu znali da plivaju…
More se bilo pomamilo. Talasi su upravljali sa mnom. Doplivao sam do italijanskog oficira koji se pridržavao na jednoj dasci. To parče drveta i meni je pomoglo da se spasim. Oko pet sati smo se borili sa morskim talasima, a onda su nam u pomoć pritekli engleski čamci u kojima smo pronašli spas. A, muke su to bile. Mnogo naših hrabrih dobrovoljaca nađe vječiti plavi pokrov pod Medovom.
Kralj Nikola nas je primio na Kruševcu. Ivan, mislim da je bio iz Vladivostoka, uspio je da prilikom brodoloma sačuva crnogorsku ratnu zastavu, koju je predao gospodaru. Kralj je zaplakao… Šta bih još više mogao da pričam. Luka pod Medovom bila je posijana austrijskim podvodnim minama. Eto, to je to. Od slobode ničeg ljepšeg nema, a ja sad živim i radujem se mojim unucima i potomcima, u koje duboko vjerujem…
Krenuli u boj za narod svoj

Sredinom avgusta 1915. godine sa dva kanadska broda stigao je prvi kontigent dobrovoljaca iz Amerike do Soluna, odakle su preko Skoplja i Mitrovice stigli u Crnu Goru. Druga grupa počela se kupiti u Sjedinjenim Državama na poziv izasalanika crnogorske vlade. Odziv je bio veliki. Pored Crnogoraca pristizali su Hercegovci, Ličani, Bosanci… U Tri Riversu podignut je logor i uz pomoć engleskih oficira formirani su bataljon, čete i vodovi. Za komandanta je izabran Đuro Guča, a za barjaktara neki mladi Rus. U logoru, nad kojim se vila crnogorska zastava, živjeli su dobrovoljci vojničkim životom iako nijesu imali uniforme. Na ruci su nosili trobojku na kojoj je pisalo: „U boj za narod svoj”.
Među 509 dobrovoljaca na prekookeanski brod su se ukrcali i članovi misije Crvenog krsta. Nakon 25 dana plovidbe stigli su u Napulj.

Uoči Badnjeg dana dobrovoljci su ukrcani na italijanski parabrod „Brindizi“ i otplovili ka maloj albanskoj luci Medova. U pratnji su bila četiri italijanska torpiljera i jedna teretna lađa na kojoj je bila municija, dva topa, dvadesetpet topdžija, sanitretski materijal… Pušenje i glasan razgovor su bili zabranjeni. Čuo se samo fijuk vjetra i lomljenje talasa. Mala crvena svjetlost na krmi „Brindizija“ označavala je pravac kretanja. U utrobi lađe 500 mladih ljudi gorjelo je od čežnje da što prije stignu u zavičaj.

Osvanuo je hladan i maglovit Badnji dan. Kroz maglu su nazirali malo pristanište u Medovi. Oko osam sati torpiljerka je zastala i propustila „Brindizi“. Do obale je bilo ostalo još oko 500 metara. Kapetan nije čekao lučki brod da ga sprovede sigurnim putem do pristana budući da su svugda bile prosute i neprijateljske i savezničke mine. Zbog austrijskih podmornica na ovom dijelu su bile savezničke mine. Odjedanput je odjeknula jaka eksplozija, podigao se gusti crni dim koji je obavio brod… Ljudski krici, revolverski pucnji i parabrodska sirena bili su poziv u pomoć. Torpiljeri su se udaljili. Jedino je posada sa one teretne lađe spuštala čamce u more, dok su sa obale posmatrali kapetan luke, general Trumbić i crnogorski kapetan Đurašković. „Brindizi“ je brzo tonuo, a pomoć je sporo stizala. Samo su plivaći imali nadu u spas. Smrt je proždirala sa svakog mjesta. U utrobi broda ležale su žrtve eksplozije. Brod je urzo potonuo, a borba onih koji su plutali na parčadima sanduka i katarki još je trajala. Medova je postaje plava grobnica za 328 naših dobrovoljaca.

Iako promrzli i polugoli, oni što su isplivali nijemo su stajali na samoj obali, čekajući da voda izbaci tijelo brata ili oca. Tragičan Medovski Badnji dan spuštio je barjak pred kraljevskim dvorem na polja koplja. Crna Gora je bila u bolu pred najžalosnijim Božićem u svojoj istoriji.

I danas spomenik herojima bez groba još sjeća na dobrovoljce koji su iz daleke Amerike hitali „U boj za narod svoj“, kako im je i na barjaku pisalo. Spomenik Lovćenska vila na Cetinju i danas izazivaju divljenje prema ovim tragičnim junacima koji nijesu stigli ni metak na neprijatelja da ispale, niti pak da prigrle i poljube svoju domovinu ili kućni prag.

Profile Photo

Dukljanin-Komita

BuddyPress Expert

Leave a Reply