Plava grobnica Crnogorskih dobrovoljaca u Medovu !!!!!!

Krenuli u boj za narod svoj
Sredinom avgusta 1915. godine sa dva kanadska broda stigao je prvi kontigent dobrovoljaca iz Amerike do Soluna, odakle su preko Skoplja i Mitrovice stigli u Crnu Goru. Druga grupa počela se kupiti u Sjedinjenim Državama na poziv izasalanika crnogorske vlade. Odziv je bio veliki. Pored Crnogoraca pristizali su Hercegovci, Ličani, Bosanci… U Tri Riversu podignut je logor i uz pomoć engleskih oficira formirani su bataljon, čete i vodovi. Za komandanta je izabran Đuro Guča, a za barjaktara neki mladi Rus. U logoru, nad kojim se vila crnogorska zastava, živjeli su dobrovoljci vojničkim životom iako nijesu imali uniforme. Na ruci su nosili trobojku na kojoj je pisalo: „U boj za narod svoj”.
Među 509 dobrovoljaca na prekookeanski brod su se ukrcali i članovi misije Crvenog krsta. Nakon 25 dana plovidbe stigli su u Napulj.

Uoči Badnjeg dana dobrovoljci su ukrcani na italijanski parabrod „Brindizi“ i otplovili ka maloj albanskoj luci Medova. U pratnji su bila četiri italijanska torpiljera i jedna teretna lađa na kojoj je bila municija, dva topa, dvadesetpet topdžija, sanitretski materijal… Pušenje i glasan razgovor su bili zabranjeni. Čuo se samo fijuk vjetra i lomljenje talasa. Mala crvena svjetlost na krmi „Brindizija“ označavala je pravac kretanja. U utrobi lađe 500 mladih ljudi gorjelo je od čežnje da što prije stignu u zavičaj.

Osvanuo je hladan i maglovit Badnji dan. Kroz maglu su nazirali malo pristanište u Medovi. Oko osam sati torpiljerka je zastala i propustila „Brindizi“. Do obale je bilo ostalo još oko 500 metara. Kapetan nije čekao lučki brod da ga sprovede sigurnim putem do pristana budući da su svugda bile prosute i neprijateljske i savezničke mine. Zbog austrijskih podmornica na ovom dijelu su bile savezničke mine. Odjedanput je odjeknula jaka eksplozija, podigao se gusti crni dim koji je obavio brod… Ljudski krici, revolverski pucnji i parabrodska sirena bili su poziv u pomoć. Torpiljeri su se udaljili. Jedino je posada sa one teretne lađe spuštala čamce u more, dok su sa obale posmatrali kapetan luke, general Trumbić i crnogorski kapetan Đurašković. „Brindizi“ je brzo tonuo, a pomoć je sporo stizala. Samo su plivaći imali nadu u spas. Smrt je proždirala sa svakog mjesta. U utrobi broda ležale su žrtve eksplozije. Brod je urzo potonuo, a borba onih koji su plutali na parčadima sanduka i katarki još je trajala. Medova je postaje plava grobnica za 328 naših dobrovoljaca.

Iako promrzli i polugoli, oni što su isplivali nijemo su stajali na samoj obali, čekajući da voda izbaci tijelo brata ili oca. Tragičan Medovski Badnji dan spuštio je barjak pred kraljevskim dvorem na polja koplja. Crna Gora je bila u bolu pred najžalosnijim Božićem u svojoj istoriji.

I danas spomenik herojima bez groba još sjeća na dobrovoljce koji su iz daleke Amerike hitali „U boj za narod svoj“, kako im je i na barjaku pisalo. Spomenik Lovćenska vila na Cetinju i danas izazivaju divljenje prema ovim tragičnim junacima koji nijesu stigli ni metak na neprijatelja da ispale, niti pak da prigrle i poljube svoju domovinu ili kućni prag.