Krvavi bijeli teror od 1918. – Genocid nad Crnom Gorom

Krvavi “bijeli teror” od 1918. Nije samo najtegotnija, najsvirepija i najkrvoločnija okupacija Crne Gore, nego i zvanična (programska) srpska politika genocidne denacionalizacije Crnogoraca i ostalijeh u Crnoj Gori u svijem oblastima života. Cilj “bijelog terora” bio je genocidno istrebljenje hiljadugodišnje crnogorske istorije i svega vrelono crnogorskoga. Teror je bio usmjeren navlastito na crnogorske rodoljube koji su se suprotivili onakvoj sramnoj aneksiji (okupaciji) Crne Gore. Genocid nad Crnogorcima ostvarivao se, prije svega, ekonomskijem mjerama, tako što se protivnicima ujed(i)njenja zabranjivalo sijanje njiva kako bi glađu bili izmoreni. Službu i pensiju su mogli dobiti samo oni koji polože zakletvu Karađorđevićima, priznaju okupatora i denacionalizatora. Ljudi se ucjenjuju hranom. Humanitarna pomoć jevropskijeh zemalja i Rusije dijeljena je isključivo preko srpske vlasti samo njezinim pristašama, ili onijema koji će to postati. Srpska vlast otima reparaciju i rekvizicije. Udaraju se dacije (porezi), viši mnogo nego u Srbiji. Vrši se monetarna i ekonomska zavjera suproć Crne Gore. Unistava se perper, crnogorska moneta. Crna Gora nazaduje u svakom pogledu, posebito ekonomskom. Cilj je da bude podređena i potpuno ekonomski zavisna od Srbije. Naporedo se širi “krtolasta” i “krmačasta” propaganda i ideologija da je “jedini spas” u ujed(i)njenju i da “Crna Gora ne može bez Srbije”, iako je vijekovima, u mnogo tegotnijem okolnostima, sama opstajala. Crnogorci se planski raseljavaju izvan Crne Gore, a pomoću njih se vrši “etničko čišćenje” Albanaca na Kosovu.

U najtegotnijemu položaju su “zelenaši”, komiti, crnogorski domoljubi i njihove famelje. Žigosu se kao izdajnici, separatisti i sl. Progone se i kastigavaju, oduzimaju im se plate i pensije. Ponižavaju i šikaniraju se na svakojake načine. Zaždili su nekoliko tisuća kuća. U kućama su sažegli i famelje, a pojedine članove primoravali to da motre. Ubijeno je više tisuća ljudi, a po nekijem svjedočenjima i više desetina tisuća. Crnogorce apse i žare po kazamatima. Muče ih, zlostavljaju i uništavaju. Poznat je i izum umorstva žena pomoću mačaka. Siluje se i pljačka, pa se onda domovi užde. Rodoljubi se bacaju u jame. Vješala niču po Crnoj Gori. Po kućama se raspoređuje srpska vojska i kontra-komiti. Hrani ih sirotno, opljačkano i pregladnjelo stanovništvo po nekoliko mjeseci. O kakvom je zulumu riječ poveljava i činjenica da su pojedini roditelji u novinama oglašavali nagradu za onoga koji im ubije ili prosoči sina jedinca – komitu. Naravno, da to nijesu radili dobrovoljno, što mrze svoju đecu, nego iz straha za ostalu porodicu. Komitovanje se, čak, i svjesno podržava, kako bi se narod što više izmučio, među se zakrvio i za to optužio kralja Nikolu i komite.

Čak i po izjavama poznatijeh velikosrba, ova okupacija je bila po mnogo čemu tegotnija od austrijske i ostalijeh u Crnoj Gori. Austrija je bila okupator, a Srbija i denacionalizator Crnogoraca i ostalijeh u Crnoj Gori, uništitelj Crne Gore. Na to upozoravaju i poznati ujed(i)nitelji, ne krijući svoje razočarenje i krvave zablude “Nemanjine pravde i istine ognjem i mačem”, svetosavskoga fundamentalizma koji đavoljijem sjemenom mržnje zatrova Crnu Goru, odvoji Crnogorstvo od čojstva, vjerne Muslimane, Albance i Hrvate odvoji od Crne Gore i Crnogorstva. Da je ta “vaskrsnula Nemanjina pravda” “prevršila Božju i narodnu”, dokazuje i to da je čak i ondašnja beogradska pečatnja ustvrdila da “to ni Turci nijesu radili, što čine beogradske kesedžije i demokrati”. Pominju se i četrnaest zločina u Crnoj Gori, koje su fašisti činjeli u savezničkijem državama.

Sa ukinutom crnogorskom državom, ideološko-inatski i cinično se ponižavaju zasluge crnogorske vojske, crnogorska slavna istorija i nasljedstvo. Ponižavaju se crnogorski oficijeri i ostali činovi, barjaci i ratnički podvizi Crnogoraca. Zabranjuje se nošenje, isticanje i posjedovanje crnogorskijeh državnih i ostalijeh simbola. Kastigava se nošenje autentične crnogorske nacionalne kape. U stvari se falsifikuje crnogorska kapa. Tada se na nju utiskuje oni žig su četiri ognjila, kao vanjski biljeg posrbljenijeh Crnogoraca.

Vrši se svekoliki kulturni genocid nad Crnogorcima i ostalijem u Crnoj Gori. Preinačava se i falsifikuje Crnogorska istorija, kultura i sve samoniklo. Razuraju se crnogorski spomenici. Dekretom regenta Aleksandra Karađorđevića ukida se autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva i osniva Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori. Skrnave se crnogorske crkve i manastijeri, nipodaštavaju crnogorski sveci. SPC u Crnoj Gori vrši posrbljavanje Crnogoraca. Ne poštuju se i ukidaju zakoni CPC. Svještenici se degradiraju i dovode na “prosjački štap”. Svudier se briše ime Crne Gore, koja više ne postoji ni kao geografski pojam. Umjesto njega se, mnogo poznije, daje ime Zetska banovina. Kreše se ijekavica, a uvodi ekavica, zatire se crnogorski jezik.

Takvo stanje ostaje tokom čitave Versajske Jugoslavije koja je za Crnogorce i ostale u njoj i za Crnu Goru, zanago, bila tamnica naroda. To će ostaviti duboki prt i u Drugoj Jugoslaviji u kojoj će se bitna nacionalna obilježja Crnogoraca vrnuti polovično, često i formalno, što će se iskazati u punoj svjetlosti u tzv. Trećoj Jugoslaviji.