Unsupported Screen Size: The viewport size is too small for the theme to render properly.

Devet krvavih ostroških dana, 11.januar-21.januar 1853.god.

Home Forums Istorija Crna Gora od Duklje do danas Devet krvavih ostroških dana, 11.januar-21.januar 1853.god.

This topic contains 0 replies, has 1 voice, and was last updated by  Dukljanin-Komita 3 years, 4 months ago.

  • Author
    Posts
  • #3375

    Dukljanin-Komita
    Keymaster

    Tada su se na Crnu Goru pokrenule silne turske ordije, koje su zaprijetile njenoj definitivnoj pacifikaciji. Poslije duže borbe, jedan odred crnogorske vojske, pod komandom vojvode Mirka Petrovića, povlačio se pred mnogobrojnim turskim snagama i zatvorio se u manastiru Ostrogu. Turski komandanti su vjerovali da će lako osvojiti Ostrog i pohvatati njegove branioce. Takav optimizam turskih oružanih snaga nije bio bez osnova, kad se zna da su njihove snage bile neuporedivo brojnije i bolje naoružane. Ali, pri tom su zanemarili činjenicu da Crnogorci brane svoju krvlju stečenu slobodu i da se do posljednjeg vojnika neće predati turskim agresorima. U tim najkritičnijim trenucima Mićun se, sa ostalim braniocima, zatvorio u manastirske ćelije Ostroga. Našavši se tako pred očiglednom smrtnom opasnošću, branioci Ostroga su donijeli jednoglasnu i i neopozivu odluku – ili da Manastir odbrane, ili da svi izginu.

    Pored velikog vojvode Mirka Petrovića, koji je komandovao odbranom manastira Ostroga, bili su: senator Krco Petrović, Mašo Vrbica, kapetan Pero Petrović, Đuro Matanović i Mićun Gvozdenović.

    Đuro Matanović je kasnije pričao o Mićunovoj hrabrosti i posebno o njegovoj snalažljivosti u onim na izgled bezizlaznim situacijama. Mićun je u jednom trenutku, kada se posumnjalo u dalju uspješnu odbranu Manastira, predložio da se iznese ogromna količina kamenja, kojom će se, u slučaju nestanka municije, čije su zalihe već bile pri kraju, braniti od daljih turskih napada.

    Ovaj odred neustrašivih crnogorskih divjunaka hrabro je odolijevao turskim naletima, koji su se nezadrživo smjenjivali u snažnim valovima, čvrsto riješeni da što prije zauzmu Manastir i pohvataju ili poubijaju njegove hrabre branioce.
    Neustrašivi branioci Ostroga

    Napadom na Manastir Ostrog komandovao je zakleti neprijatelj crnogorskog naroda, Omer-paša Latas, potučernjak iz Like, po imenu Mihailo Latas, koji je zadao mnogo muka i onako napaćenoj Crnoj Gori, koju je po svaku cijenu želio pokoriti i tako postati najveći slavodobitnik u borbi protiv svoje krštene braće, a pod skutom i za račun Otomanskog carstva.
    Taj bezumni otpadnik svoga roda i plemena, predhodno se poslužio do tada nepoznatim lukavstvom. Prerušivši se u vođu čergaša prokrstario je Crnom Gorom, u želji da je što bolje upozna. Ali, ni to lukavstvo mu nije moglo pomoći.

    Napad iz pet pravaca

    Omer-paša je skovao pakleni plan kako da pokori i do temelja razori Crnu Goru. Za taj poduhvat je angažovao 68.000 vojnika. Ovako brojnu i dobro naoružanu vojsku Omer-paša je podijelio na pet odreda, koji su Crnu Goru napadali iz pet pravaca. Jedan odred turske vojske nadirao je od Hercegovine i operisao u pravcu Grahova. Dva odreda napadala su Crnu Goru u pravcu Župe Nikšićke i Stubice. Ovim dvama odredima Crnogorci su pohitali u susret i dočekali ih kod Župskog manastira, na Bršnu i Stubici. Međutim, i pored toga što su im u početku nanijeli jači poraz, Crnogorci, kao malobrojni, morali su se, poslije trodnevne borbe, povlačiti, jer više nijesu bili u stanju da spriječe dalje nadiranje turskih snaga.

    Vojvoda Mirko je, sa svojim snagama, teška srca ustuknuo i napustio dalju odbranu Župskog manastira, pa se povlačio i utvrdio u Ostrogu, gđe se 11. januara 1853. godine zatvorio u Gornjem manastiru, sa grupom odabranih boraca, riješenih da poginu ili da odbrane Manastir. Zahvaljujući takvoj odlučnosti ova odbrana je data sa takvim požrtvovanjem kakvo se rijetko srijeće u istoriji ratovanja. Što su Turci, u talasima, jače navaljivali, u toliko je kod branilaca stepen otpora i hrabrosti sve više rastao. Jedino tako mogli su se neustrašivi branioci Ostroga održati za onih “devet krvavih ostroških dana”, dok im, najzad, 21. januara iste godine nije stigla toliko željena pomoć, pod komandom Petra Toma Petrovića, brata Njegoševog.

    Pored Katunjana i Riječana, braniocima Ostroga priteklo je u Pomoć i Nekoliko Bjelopavlića, pod komandom popa Stevana Radovića. Pod udarom svježih crnogorskih snaga potisnuti su Turci. Na taj način je Manastir deblokiran, pa je vojvoda Mirko, sa svojim drugovima, izašao iz opsade i munjevitom brzinom se prebacio na desnu obalu rijeke Zete.

    Prilikom deblokade manastira Ostroga dignute su mošti svetog Vasilija, kako ih Turci, nakon zauzimanja Manastira, ne bi oskrnavili i pobacali niz ostroške grede. Kaluđeri su se za tu priliku angažovali. Oni su, u pratnji nekoliko crnogorskih ratnika, sa moštima sv. Vasilija krenuli uz Pješivce, u pravcu Markovine i Čeva, na putu za Cetinje. Kasno u noć, 26. januara 1853. godine, kaluđeri su, sa moštima sv. Vasilija, stigli u ćeklićko selo Vuči Do, gđe su prekonačili u kući Mićuna Gvozdenovića i njegove braće. U osvit dana kaluđeri su, u pratnji nekoliko naoružanih Crnogoraca, nastavili put za Cetinje, gđe su istoga dana, na zalazak sunca, stigli i mošti sv. Vasilija pohranili u Cetinjskom manastiru.

    U međuvremenu, Turci su, poslije nekoliko uzastopnih juriša, zauzeli manastir Ostrog, koji su tom prilikom oskrnavili više nego ikada ranije.

You must be logged in to reply to this topic.